Hrvatski jezik obuhvaća hrvatski standardni jezik, sva tri narječja, odnosno sve dijalekte i njihove mjesne govore, kao i funkcionalne stilove. On podrazumijeva sve hrvatske govore (idiome) kojima govorom i pismom komuniciramo u povijesti, sadašnjosti i budućnosti, u užoj zajednici u kojoj živimo bez obzira na prostor.
Ustavom Republike Hrvatske (člankom 12.), kao temeljnim dokumentom prema kojem se moraju usklađivati svi ostali zakoni i propisi u državi, propisano je da je u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo.
Hrvatski standardni jezik učimo u školi. Njega učimo kako bismo se mogli sporazumjeti u službenoj komunikaciji (školi, trgovini, poslu). On se naziva i službenim jezikom zato što se rabi u javnosti, tj. u državnim i javnim ustanovama.
„Jezik je najsnažnije obilježje identiteta, i osobe i naroda.” (Josip Bratulić)
Idiom je svaki pojavni oblik nekoga jezika, svaka govorena ili pisana realizacija, svaki govoreni ili pisani tekst.
Manjinski jezik jezik je nacionalne manjine koji se može rabiti kao službeni jezik u područjima u kojima živi ta nacionalna manjina. Ustavom Republike Hrvatske (člankom 14.) pripadnicima svih nacionalnih manjina jamči se „sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, slobodno služenje svojim jezikom i pismom i kulturna autonomija”.
Materinski jezik prvi je jezik koji usvojimo u okolini u kojoj nakon rođenja počinjemo komunicirati.
Standardni jezik služi kao opće sredstvo sporazumijevanja.
Zato je svaki standardni jezik
Ne postoje izvorni govornici standardnoga jezika, odnosno njegova pravila (norme) svi počinjemo učiti u školi.
Staroslavenski je jezik neorganski idiom u čijem je temelju lokalni makedonski govor prema kojem su ga Ćiril i Metod oblikovali na korist svim Slavenima. Dakle, umjetno je dogovoren i ne treba ga miješati s praslavenskim, organskim idiomom iz kojeg su se razvili svi pojedinačni (organski) slavenski jezici.
Staroslavenski se naziva još i općeslavenski, crkvenoslavenski, starocrkvenoslavenski jezik...