2.4. Tehnološka dostignuća starih Rimljana

Prethodna jedinica

Na početku

Vitruvije

Vitruvijev čovjek je poznati crtež Leonarda da Vincija s kraja 15. st. Uz crtež se nalaze bilješke temeljene na djelu rimskog arhitekta Vitruvija. Crtež prikazuje lik muškarca u dva položaja koji se preklapaju: s raširenim rukama te raširenim rukama i nogama, a oko njih su opisani kružnica i kvadrat. Crtež i tekst se katkad nazivaju Zakonom proporcija ili Proporcijama čovjeka. Da Vincijev crtež je temeljen na povezanosti idealnih ljudskih proporcija i geometrije koje je Vitruvije opisao u svojem djelu De architectura. U njemu je opisao ljudski lik kao osnovni izvor proporcija među klasičnim arhitektonskim stilovima.

Ova slika prikazuje crtež Leonarda da Vincija pod nazivom Vitruvijev čovjek. Vitruvijev čovjek
Vitruvijev čovjek

Elementi i materijali u građevinarstvu

Luk (arcus, -us, m.)

Luk je konstruktivni i dekorativni element u arhitekturi. On označuje gornji završetak otvora u zidu ili među stupovima.

Lukovi se počinju graditi još u Mezopotamiji, no Etrurci su prvi u Europi shvatili vrijednost luka. Malo je očuvanih etrurskih arhitektonskih spomenika, uglavnom su to gradski portali, npr. u Perugii ili Volterri. Rimljani su od Etruščana preuzeli polukružni luk. Koristili su se svim mogućnostima luka kao elementa gradnje. Redanjem lukova u istom smjeru dobiva se bačvasti svod. Križanjem dvaju bačvastih svodova pod kutom od 90º dobiva se križni svod. Rotacijom polukružnog luka za 360º stvara se kupola. Najpoznatija je rimska kupola ona u Panteonu, široka 43,60 metara.

Složi sliku i u drugoj jedinici četvrtog modula istraži na kojem se lokalitetu u Hrvatskoj nalaze lukovi sa slike.

Beton (bitumen, -inis, n.)

Beton je građevni materijal dobiven stvrdnjivanjem smjese nekog veziva (npr. cementa), agregata (npr. pijeska, šljunka) i vode. Poznat je bio već u starome Rimu.

Rimski arhitekt Vitruvije spominje beton u svojem djelu De architectura oko 25. g. prije Krista. U početku se kao vezivo upotrebljavalo samo gašeno vapno, a zatim se dodavala mljevena cigla, koju je poslije zamijenio vulkanski pepeo iz okolice Napulja. Tako su Rimljani dobili kvalitetno i trajno hidraulično vezivo, koje može učvršćivati i u vodi. Zbog tog su otkrića mnoge rimske građevine očuvane sve do danas. Nakon propasti Rimskoga Carstva beton je pao u zaborav i počeo se ponovno upotrebljavati tek potkraj 18. st.

Javne građevine

Amfiteatar (amphitheatrum, -tri, n.)

Amfiteatar je u starome Rimu bila kružna ili eliptična monumentalna građevina, u kojoj su se održavale borbe između gladijatora ili borbe s divljim zvijerima, a katkad i pomorske bitke (naumahije).

Amfiteatar se sastoji od borilišta (arene) i stepeničasta gledališta, građenog prema antičkim grčkim kazalištima. Najstariji kameni amfiteatri na području Italije potječu iz 1. stoljeća prije Krista. Najpoznatiji amfiteatar je tzv. Kolosej u Rimu, a u Hrvatskoj jedna od najvećih turističkih i kulturnih atrakcija je Arena u Puli. Uz pulski amfiteatar, u Hrvatskoj su pronađeni ostatci još nekoliko takvih građevina, npr. u Saloni i u Burnumu.

Bazilika (basilica, -ae, f.)

U starome Rimu bazilike su se nalazile na forumu (trgu). To su bile zgrade namijenjene javnom životu, ponajprije kao sudnice i tržnice, ali i kao mjesta održavanja vjerskih, vojnih i drugih javnih skupova.

Najstariju baziliku u Rimu izgradio je Katon 184. g. prije Krista, poznatu pod nazivom basilica Porcia. Ta građevina nije sačuvana. Zatim su, također u doba Republike, izgrađene basilica Aemilia, basilica Fulvia i basilica Sempronia. Iz carskoga doba potječu basilica Iulia, najraskošnija basilica Ulpia i najveća basilica Maxentia. Od Augustova doba bazilike su se gradile i izvan Rima.

Vodovodi i ceste

Akvedukt (aquaeductus, -us, m.)

Cesta (via, -ae, f.)

Najvažnije razdoblje cestogradnje u Europi potječe iz doba rimske države, od otprilike 300. g. prije Krista do 100. godine. Rimljani su izgradili mrežu putova i cesta dugu oko 150 000 km.

Rimske ceste bile su planirane, trasirane i konstruirane zajedno s cestovnim objektima poput mostova, vijadukata, tunela i sl. Duž cesta nalazili su se miljokazi (milliarium), a na određenim točkama i postaje za odmor te izmjenu konja (mansiones, mutationes).

Ceste su se gradile tako da bi se po cijeloj širini od 5 do 7 metara iskopao kanal dubok do 2 metra, a onda bi se slagali slojevi od različitih materijala. Koji su to materijali bili možeš otkriti u sljedećem prikazu slojeva rimske ceste, tako da počneš od onog na dnu do najgornjeg.


Klikom miša na dijelove ceste otkrij njihov naziv.

v2 prikaz-slojeva-rimske-ceste PAVIMENTUM STATUMEN RUDUS NUCLEUS SUMMA CRUSTA / SUMMUM DORSUM CREPIDO/MARGO/SEMITA/FOSSA UMBONES Prikaz slojeva rimske ceste

Rimske ceste u Hrvatskoj

Najvažnije rimske ceste u Hrvatskoj povezivale su gradove:

●    Poetovium (Ptuj) – Mursa (Osijek) – Sirmium (Srijemska Mitrovica)

●    Aquileia (Akvileja) – Tarsatica (Trsat) – Senia (Senj) – Salona (Solin) – Epidaurum (Cavtat)

●    Emona (Ljubljana) – Siscia (Sisak) – Cibalae (Vinkovci)

●    Salona (Solin) – Andetrium (Muć) – Burnum (Ivoševci pokraj Benkovca) – Siscia (Sisak).

Ova slika prikazuje zemljopisnu kartu Hrvatske i okolnih zemalja u rimsko doba s ucrtanim rimskim cestama. Rimske ceste

Stanovanje

Insule (insulae, -arum, f.)

Insule su bile rimske zgrade u kojima su uglavnom živjeli plebejci, odnosno ljudi nižeg ili srednjega društvenog staleža. Insule su imale nekoliko katova (3 – 5). U prizemlju su bile trgovine (officinae) i gostionice (tabernae).

Pojedine su insule bile spojene na vodovod i kanalizaciju. Najčešće su bile u vlasništvu najmodavaca i građevinskih poduzetnika, koji su se nastojali brzo obogatiti koristeći se jeftinim materijalima kao što su drvo, cigla ili reciklirano kamenje. Zbog toga su se insule često rušile ili su bile oštećene u požarima. August je zbog toga ograničio visinu takvih zgrada na 20,7 metara, a Neron na 17,75 metara.

Ova slika prikazuje rekonstrukciju rimske insule. Insulae (rekonstrukcija)

Domus (domus, -us, f.)

Obiteljska kuća građena prema staroj italskoj tradiciji u starom Rimu nazivala se domus. Središnji prostor činio je atrij (atrium), kvadratnog ili pravokutnog oblika. Oko atrija bile su ostale prostorije.

U takvoj vrsti gradske kuće živjeli su uglavnom bogatiji građani. Atrij je bio natkriven krovom, koji je u središtu imao otvor (compluvium). Ispod tog otvora bio je bazen (impluvium), koji je služio za skupljanje kišnice. U atriju su se nalazili kućni oltar (lararium), ognjište, blagovaonski stol i sanduk za razne obiteljske vrijednosti (arca). Sa svih strana atrija bile su smještene različite prostorije, uglavnom spavaonice (cubicula). Nasuprot ulaznom hodniku nalazila se velika dvorana (tablinum). U blizini su bile i blagovaonica (triclinium) i kuhinja (culina). Iza dvorane bio je vrt (hortus), koji je u kasnijim razdobljima prerastao u velik perivoj (peristylum) okružen stupovima i trijemovima.

Ova slika prikazuje rekonstrukciju kuće rimske bogate obitelji. Domus (rekonstrukcija)


Poljoprivredna pomagala i strojevi

Rimljani su unaprijedili dotadašnji laki plug (aratrum). On je bio prilagođen pješčanim tlima sredozemnog područja, a poboljšan je dvama dodatcima: dodano mu je crtalo – vertikalni nož učvršćen na prednjoj strani lemeša i daska iza njega za prevrtanje zemlje. To je bio rimski „teški plug“, koji će postati važan tek u srednjem vijeku.

Postojali su i poljoprivredni strojevi složenije konstrukcije kao npr. mehanička žetelica, koja se, prema Pliniju Starijem, upotrebljavala u Galiji u 1. stoljeću. Imala je metalne zupce i kotače, a vukle su je životinje. Vjerojatno se upotrebljavala do 4. stoljeća. Rimljani su također poboljšali način mljevenja žita uporabom tzv. pompejskog mlina. To je bio rotacijski mlin koji se, za razliku od prijašnjih vrsta mlinova, mogao koristiti snagom životinja (magarca, konja). Taj je mlin bio jednostavan i jeftin za izradu. Donji je kamen imao oblik tupog stošca, a gornji oblik pješčanog sata.

Brodovi

Rimljani su razlikovali dva tipa broda: dugi i obli. Dugi brodovi (galije) pokretani su dugim veslima, imali su malo prostora za teret u uskom trupu i uglavnom su se upotrebljavali u ratne svrhe. Obli brodovi pokretali su se na kvadratna jedra, imali su dubok trup, bili su nespretni za upravljanje, ali izdržljivi i stoga prikladni za prijevoz tereta.

Glavni je problem bila plovidba protiv vjetra, što se rješavalo cik-cak plovidbom. Od 1. stoljeća rabi se „latinsko jedro“ koje je bilo trokutastoga oblika, razapeto uzduž broda od pramca do krme moglo je hvatati vjetar s obiju strana. Tom vrstom jedra koristile su se uglavnom manje lađe jer je njime bilo teško upravljati.

Ova slika prikazuje jednu vrstu rimskog broda s mnogo veslača i jedrom. Rimski brod

Vojska i ratovanje

Katapult (catapulta, -ae, f.)

Katapult su poznavali mnogi narodi staroga svijeta, a Grci su tako nazivali sve svoje ratne bacačke sprave koje su se upotrebljavale na kopnu i na moru.

Rimljani preuzimaju uporabu katapulta, a od 1. st. prije Krista počinju razlikovati bacač kamenja – spravu koja je izbacivala projektil u luku (balista) od bacača strijela – sprave koja je izbacivala projektile pravocrtno (katapult). U 3. stoljeću pojavio se novi i učinkovitiji bacač kamenja (onager), pa se nazivom balista počeo označavati bacač strijela. Obje su se sprave ipak i dalje općenito nazivale katapultima.

Provjera znanja

Samostalan rad
Procijenite znanje

Sadržaj